Kada ne gledam
Znaš li da je treći prosinac reče moja lijeva cipla. Ah znam, odgovori desna.
Da, imate pravo ako pomislite kako cipele ne mogu razgovarati ali eto. Moje to ipak čine i čine to veoma žustro. Njihove rasprave su plamene, argumenti oštri, a replike takve da s njima možete igrati hokej i pobijediti.
Slobodno možete biti impresionirani ;)
Na rubu svijeta
Na rubu svijeta, na granici koja se poput oštrice nadvila nad horizont sjedi glavi protagonist i razmišlja o tome kako skupiti naramak riječi u praznom, surovom svijetu koji ga okružuje. Barem je zrak čist u ovoj prokletinji od zemlje, barem ova zima reže pri svakom udisaju zraka. Nasmije se šeretski i stisne kuhaču malo čvršće. Da je ova kuhača cigara zapalio bih je poput nadprosječno iščekivanog jointa i buljio u daljinu pitajući se da li je riječ buljiti u duhu hrvatskog jezika. Možda je, a možda i nije. Možda je zuriti prikladniji izraz, ali on je tako neprimjeren, tako umjetan. Zurio bih u planine, gledao u zaljubljenu oštricu kako posesivno grli ovaj rubni svijet, te maštao o tome kako pričam sa pticom. Zašto sa pticom? Zato što su ptice odvratne. Imaju onu pokvarenu kvalitetnu, onu zlokobnu nit koja se provlači kroz njihove kretnje.
Skok, skok, malo lupetanja krilima i oči u već vani. Otete, a duplje vrište nad onime što je zauvijek izgubljeno. Kunu, psuju, tuguju zbog proklete praznine koja ih ispunjava. Nema više boja, nema više svijetla, nema više ljepote. A čak i u ovome svijetu, na rubu, na oštrici, ima ljepote vrijedne podizanja kapaka.
Polu san na rubu svijeta, klizanje po bridu, prekinula je mlada dama. Plava, pronicljiva, uporna. Inteligentno oblikovana od strane stvoritelja. I hrvala se s velikim crvenim upitnikom, vukla ga uz brdo, gurala niz padinu. Ponekad bi načinila koloture kako bi multiplicirala svoju snagu, ali sve je bilo uzalud.
Sada ga nosi na leđima gdje god ide i tek povremeno stane da se odmori.
Korak po korak, kročila je u sjeni velikog upitnika, ne znajući kuda ide, gdje želi doći, te kako se vratiti.
Umorna, sjela je pored našeg dragog protagoniste bez da su razmijenili jednu jedinu riječ. Čak niti pogled, već samo tišinu koju su pocijepali na ravnopravne dijelove te podijelili između sebe.
Nakon mnogo dana, nakon što se sunce kotrljalo nebom unatoč oblacima ili možda usprkos njima, djevojka svlada tišinu koja je plesala između njih. Podmetnula je nogu pod rasplesani korak, a ova se sunovratila u tlo. Licem prvo, ako tišina uopće ima lice.
I ne znam zašto uopće pitam reče tužno. Ne znam zašto se ružno osjećam, izusti olovne riječi. Pale su uz mukli zvuk. Nisu odskočile, ukopale su se. Intenzivno razmišljam o tome što je sreća i otkud izvire, pa propitkujem ljude. Znaš, ja sam govorila da je moj problem ljubav, a samim time nema motivacije za ništa drugo. Sada kada me ljubav drži na dlanu opet ludim jer nemam pravo. Nije dobro! Nije dobro i ne znam što da radim! Nesretna sam! Nesretna sam, a ne znam zašto.
Nije dobila odgovor. Dobila je samo pogled koji govori točno onoliko koliko pita.
Znaš, usude se usne u nenadanom naletu hrabrosti, oštrica nije mjesto za odgovore. Oštrica je mjesto za san. Ovaj rubni svijet je mjesto za san. Ovdje se kapa. Ne ruši bujicom. Bujica bi te možda odnijela u nepovrat.
Vidi, na rubu smo. Ledene planine nas okružuju, oštrica nam pravi društvo. Pogledaj čak i ovo trulo drvo, ovo golo kamenje na kojem sjedimo.
Nije li predivno?
Jednakost rituala
Veliko izjednačavanje! Brzo, brzo, uz stepenice, krivudavo, skretanjem u desno. Brzo, brzo, brže. Vrijeme je izjednačavanja, vrijeme je za jednakost rituala.
Gdje je Hollywood?
Ponoć u Zagrebu rekao bi neki hrvatski Woody Allen. Ponoć u društvu književnica, indijanaca, nemira i neizvjesne budućnosti.
Vidjet ćemo jer je jedino promjena stalna, a tako bih želio bih jedan mali tračak nade. I uvijek bude tako. Kada je sve savršeno dođe, promjena!
Nepozvana, nepoželjna, bezobrazna i gruba. A sutra neumorno dolazi, sve vam saspe u lice i s njim svako cjenkanje rezultira propašću.
Šteta što ne mogu zamijeniti jedno sutra, za jedno jučer.
Kada se oči usude
In the nighttime
When the world is at it's rest
You will find me
In the place I know the best
Dancin', shoutin'
Flyin' to the moon
(You) don't have to worry
'cause I'll be come back soon
And we build up castles
In the sky and in the sand
Design our own world
Ain't nobody understand
I found myself alive
In the palm of your hand
As long as we are flyin'
All this world ain't got no end
In the daytime
You wil find me by your side
Tryin' to do my best
And tryin' to make things right
When it all turns wrong
There's no fault but mine
But it won't hit hard
'cause you let me shine
And we build up castles
In the sky and in the sand
Design our own world
Ain't nobody understand
I found myself alive
In the palm of your hand
As long as we are flyin'
All this world ain't got no end
Volio bih znati…
Voliš li uistinu ili se samo igraš? Ili ti uopće nije bitno...
A few years later...
Promijenili smo se daleko izvan oblika, međa onoga što je bilo.
Teške boje
I opet je vrijeme da se pakiraju koferi.
Čarobna
"Her dance is all creation".
Devil's Dance Floor
WoooHooooo...
Open wide, here comes original sin
Zaljubio sam se u nagovještaj istine i pokušao sam oblikovati odgovor, ali provlači mi se kroz prste, klizi, skriva se.
I rekao je prorok Izaija, sav velik i važan! "S radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja" (Iz 12, 3)!
Ali proroče, sveta voda je slana. Ne možemo je piti!?
Naravno da je prorok Izajija, sav velik i važan, govorio metaforički ali ne mogu se oteti dojmu kako voda na izvoru spasenja ne može biti ništa drugo doli sveta voda, a sveta voda je po svojoj definiciji slana.
Proroče, znaš li da je voda slana?
Zagrabim tu prokletinju bar na tren, ali već u sljedećem pokušaju oblikovanja pobjegne, iscuri. Kako da oblikujem odgovor od materijala koji nije zahvalan za oblikovanje? Kako?
Proroče, hej proroče. Ne može utažiti žeđ!
I ne znam, ne znam grize li me grijeh ili su pitanja srasla s čovjekom. Da li smo i što smo mi drugo već beznačajni komadi mesa rasuti u pitanjima. Očajno tražimo odgovore i mjesto na kojem možemo srasti te biti jedno.
Međutim, meso brzo trune, kao i ljudi uostalom. Mjesta su često daleka, a odgovori varljivi.
Spušteni mjesec
I nije me mjesec pratio kući. Nikad me mjesec nije pratio kući. U svijetu desno moja strana je lijeva, u paradi crnila moja boja je bijela.
Ipak, najbolji su ljudi u prolazu. Krademo, krademo trenutke, isječke, uspomene. Krademo sve ono što je savršeno u prolazu, krademo zato da zadržimo iluziju kako je sve bilo živo i drugačije.
Poklone nam samo onaj savršeni trenutak.
A život je obično siv i lako zavede blijesak bijelog. Lako se postroje prolaznici, ljudi, treptaji. Krišom zauzmu formaciju za snove.
I nikada me mjesec nije pratio kući. Nikada me nije pratio. Ne prati mene.
Ne prati mene.
Great mountains remember me
Iz razgovora između dva, gotovo pa identična, sugovornika.
Ne znam, život je vrlo jednostavna kategorija, ali život kao takav lišen je svega onoga čime nas bombardiraju cijeli život.
I onda si pomisliš, dobro možda živim krivo, a u biti cijela prezentacija je kriva. Život sam po sebi je vrlo ispravan, dapače, jako dobar :)
Čovjek koji je kušao zvijezde
Beskrajna tišina satkana u prostoru oko mene.
Osluškujem, ali nema zvuka.
Otkucavam, ali otkucavam u prazno.
Beskraj.
To je savršeno mjesto za početak. U beskrajnoj tišini misli se najbolje čuju. Čuju se kristalnom oštrinom, a jedini je problem što su mi misli nijeme.
Što sada?
Na autopilotu već neko vrijeme i kaže mi čovjek s impozantnim brkovima. Pa da, koliko sam primijetio puno toga se događa oko tebe, a jako malo se događa baš tebi.
Čekaj, zastani, vrati se nazad i budi strpljiv.
Slike
Značajan trud uložen na oblikovanje vanjštine, često krije beskrajan ponor, beskrajnu prazninu.
Soaring
It's a day full of dreams
It's a dream of a day
And the joy that it brings
Nearly sweeps me away.
Posh
Gdje god da odem, prati me sjena. Čudne su te sjene.
Proljetni haiku
Sunce sja,
ptice cvrkuću,
mačke se jebu
San
San je san i ljudi preferiraju živjeti u snu. Mislim, realnost? Kome to treba? Zbilja kome to treba kada želje rade najljepše konstrukcije.
I uistinu, fascinantan je to arhitekt, slatkorječiv, zagonetan, tajanstven, a tajanstvenost je preferirana budući da omogućava nadomjestak sadržaja koji je nepoznat.
Ljudi su u biti najobičnije prostitutke, prodaju se za laž, ne vrijede kurca. Guše se, proždiru.
I što se onda dogodi? A ovisi o tome koliko imate sreće.
U zemlji čudesa
Treba disati ritmično i učiti. Ono što nosimo sa sobom nitko nam ne može oduzeti. Naučio sam to kao mali dok smo bježali i skrivali se po kukuruzištima.
Sve se otme samo um ne. Najrealnija stvarnost za svakog od nas je ona koju nosimo u glavi. Treba se uvijek podsjetiti na tu činjenicu kada krenemo šetati po oblacima i lutati u snovima.
Debaser
Arogancija i otvoreno pokazivanje "nadmoći", je često drugo lice očaja.
Jabuke
Skoro godina dana od prvog posta. Čovječe.
No godina dana. Dovoljno za stvorit život i za uništit život :)
Ne mogu vjerovati koliko se sve promijenilo i teško mi je uopće zamisliti koliko će se promijeniti. Život je uistinu zanimljiva kategorija.
Pa da. Uglavnom, volite se ljudi i družite. Sutra je možda već kasno.
Cvijet
Manje pametovanja, a više akcije čini život ugodnijim za življenje. Treba djelovati :)
Božji sud
Putovanje nije svrha putovanja. Putovanje može biti cilj putovanja. Ponekad se može putovati u mjestu, a ponekad se putuje prelazeći kilometre.
Najgore je ono putovanje kada se prelaze kilometri, a duboko u sebi ostajemo na mjestu. Jednom te istom. Daleko od cilja kojem smo išli.
Putovao sam jučer, putovat ću ubrzo, ali sam putovao. Tamo je mrak, tmina i ljudi su potonuli. Oblaci ih miluju kapima kiše i šapuću zavodljive riječi utjehe dok im se sjena poput giljotine nadvila povrh glava, a oči im odaju beznađe. Tugu.
Sumrak mladosti. Sumrak duha.
Nije mi stalo.
Crna voda
Razgovaraju dvije osobe. Ljubavnici i ona reče: ti više nisi osoba vrijedna moje ljubavi. Označila sam te kao biće koje ne zaslužuje moju partnersku ljubav i kao takav, ti u mome životu više ne možeš postojati.
Mrak.
Nestala je nit koja veže dvoje ljudi. Pojam vezivanje podrazumijeva ograničavanje na određenu domenu. Međutim, postoje dvije opcije. Svesti se na mjerljivu razinu i djelovati unutar ograničenja kojeg smo sami odabrali te napraviti mnogo ili se rasplinuti na sve strane dodirujući sve, a ne integrirajući se s ničim.
Puno sadržaja, a malo sadržaja. Vaga koja važe samo bestežinske stvari. Vaga kao takva je potpuno beskorisna.
Ona reče: ja živim za ljubav. Smisao mog života je ljubav. Ljubav je najvažnija stavka na svijetu. Ljubav sve pokreće i zbog ljubavi sunce sja. Mjesec se rađa i umire, te sve oko mene diše i postoji samo zato što imam ljubav i što me netko voli.
Pogreška! Što će se onda desiti kada ljubav nestane? Čini li čin nestajanja ljubavi život bezvrijednim? Zar je odluka o ljubavi, a ljubav je uvijek naša svjesna odluka, proizašla iz shvaćanja partnera mjerilo našeg života?
Bože moj koje ću sve gluposti čuti u ovom svom životu.
I tako piskaram o ljudima koje sam poznavao i koje poznajem. Piskaram zato što me boli glava.
Uglavnom, nemojte biti žrtve glupih vjerovanja, jer se tada i sami činite glupim. Ja znam mnogo glupih ljudi. Ne znam jer to sada dobra ili loša stvar pošto ljudi imaju tendenciju grupiranja s onima koji su im bliski.
O permutacijama - Piano & neparna hobotnica
Njezina brada je špicasta, a oči također. Ukrala je plavu boju i njom ukrasila svoju kosu. Oči je odaju. Oči, dok komentira i govori uporno jezikom koji podsjeća na siktanje.
Svi mi u biti tražimo ljubav rekla je jednom osoba kojoj sam zaboravio ime. Rekla je, ali ja više ne znam tko je ona. Možda činjenica kako se sjećam njezinih riječi znači više od sjećanja na nju samu?
Uostalom, reče morska djevojka. Hobotnice imaju kuću. U njima žive na parnim i neparnim brojevima dok ih ribari uporno love na jeftine fore. Hobotnice su navodno glupe, ali ja joj to ne vjerujem. Nisu ribe već glavonošci, ako se dobro sjećam svojih lekcija iz biologije, i proporcionalno svojoj veličini imaju jedan od najvećih mozgova u prirodi.
Rekao sam joj kako hobotnica funkcionira u oktalnom sustavu, dok mi na jednu ruku možemo brojati samo do pet.
Pokušao sam na taj način objasniti kako su hobotnice, unatoč tome što se daju ulovit na jeftinu foru, superiornije nama, ali nije skužila.
Ne krivim je doduše. Njoj treba dvije tisuće godina da pokrene stvari, smjesa kemijske pripravke i osigura odgovarajuću šaržu za svoj čarobni kolač.
No, reče djevojka plave kose i očiju koje je odaju.
Nisam slušao.
Zanimljiva je doduše. Ona komunicira na taj način i to je sasvim ok. Druga djevojka pored nje. Rastura permutacija i ne kuži baš stvari. Djeluje mi živčano. Ona ne razumije kako je kraljica permutacija, ali eto.
Ako nešto može imati 6 stanja + 1, dakle svoje bazno stanje. E sada ako imate unaprijed definiran niz tipki od kojih su neke crne, a neke bijele. Možete stisnuti jednu tipku ili deset tipki odjednom.
Svaki ton može imati 6 + 1 varijacija, a ukoliko ga pomiješate s drugim tipkama dobijete sasvim novi ton. Ipak nije isto stisnete li jednu tipku ili dvije tipke odjednom ili deset. Još ako stisnete jednu od pedala, to je već… uf.
Uglavnom, nebitno, djevojka špicaste brade i grabežljivog nosa u biti je baš zakon. Podsjeća me na orla u letu, samo što ne leti već sjedi, ali hajde, nećemo sada o detaljima.
Uglavnom, djevojka s tipkama želi da joj se uštima klavir, na što ju umjetna plavuša iznimno potiče i govori kako pravi muškarci znaju štimati klavir.
Nebitno, idemo dalje. Postoji pivo i postojalo je pivo i postojat će pivo i teći će u potocima dok god ima pivopija.
Pio sam pivo, a u biti sam cijelo vrijeme želio piti colu. Ogadilo mi se pivo, kao i neke druge stvari u životu. Nema to veze s hobotnicama, permutacijama, kućnim brojevima ili jeftinim forama.
Svi mi tražimo ljubav rekla je jednom osoba kojoj ne znam ime, lice ili boju kose. Rekla je to i zapamtio sam njezine riječi iako nisam zapamtio nju.
Znači li to da će ona u meni živjeti kao duh? Jer ako živimo u sjećanju drugih ljudi nismo li samo žrtve milosti razmišljanja, shvaćanja, memorije i emocionalnog stanja osobe koja pamti.
Nebitno. Olovni koraci i žene želje ljubavi. Puno ljudi, a malo sadržaja. Inverzija, malo ljudi, ali puno sadržaja. Nebitno. Svi se mi prostituiramo za malo emocija. Neki više, neki manje.
Neki tako uporno lažu sebe i druge osjećajući nešto što s ljubavi veze nema. Nema me ni u tragovima, rekao sam jednom razočaran vremenom prošlim.
Nema me ni u tragovima.
Ako me nema možda ne moram platit struju? Vidiš to bi bilo dobro. Ostalo bi više za sendvič ili nekakvu dobru klopu. To je bolje od piva.
Mislim kako je piva neopravdano razvikana. Iz mene govori averzija stvorena u trenutku koji mi sada nije poznat. Ne sjećam ga se više, ali znam da mi sok od borovnice godi daleko više od svega navedenog.
No, reče tip s čudnim obrvama i još čudnijom kosom. Dijelimo znak i to je sve što dijelimo. Obilježio nas mjesec kao i djevojku zašivene usne.
Ona miče bolesne ljude i bori se s narkomanima. Ona traži ljubav i traži je na pogrešnom mjestu. Nije da nemam, već ne dam.
Rekla mi je vlasnica bezbroj mirisa, to se ti bojiš da opet ne budeš povrijeđen. Možda, rekoh. Možda je u pravu, a možda je odgovor negdje drugdje.
Ne znam. Ima moći. Ta žena s bezbroj mirisa ima moći i govori s ljudima izvan domene shvaćanja osoba poput mene. Poželjela je i želja joj se ostvarila. Čak mi je dala upute kako da dođem do osobe crne kose, najplavijih očiju koje sam ikada vidio te punih usana boje krvi.
Sviđa mi se njezina crno bijelost. Djevojka crne kose, najplavijih očiju te usana boje krvi dominira svojom monokromatskom prisutnošću.
Vlasnica bezbroj mirisa, žena čija mudrost nadilazi godine provedene na ovom svijetu rekla mi je: kada tražiš odgovore, upitaj snove. Postavi pitanje i odgovor će doći.
Upoznao sam je prije puno mjeseci i od trenutka kada se to dogodilo mislio sam kako smo se upoznali s razlogom. Mi smo ljudi s dvije različite priče, toliko slični, a toliko različiti. Pametna je i radi čuda. Razgovore vodi izvan domene ovog svijeta dok miješa pripravke i trguje s Francuskom, na francuskom naravno.
Sviđa mi se kao osoba i kao prijateljica i mislim kako je vrijeme provedeno s njom, dobro provedeno vrijeme.
Alisa je jednom rekla, ovo je napisao bez trunke emocija. To je samo mozak. Nema tu srca, nema ni u tragovima.
Mislim da je u pravu. Sanjao sam san danas.
Kada sam se probudio osjetio sam potrebu da se vratim nazad na isto mjesto od prije nekog vremena i da, a ne znam iskreno, možda da zatvorim puni krug.
Jeste li znali da je Zen opisan punim krugom. To je znak, simbol. Ako uzmete prsten i zavežete ga na nit, nit učvrstite za fiksnu točku, a olovku provučete kroz prsten, moći ćete opisati savršen krug.
Koristite prsten da bi ste napravili prsten. Prsten veže, kao i uže, samo što prsten veže isključivo one koji žele biti vezani.
Način na koji shvaćamo svijet definiran je u nama samima. Naš mozak registrira crvenu boju kao crvenu, ali da je u našem mozgu nešto krivo spojeno, crvena boja bi za nas bila plava ili neka druga boja.
Samim time, svijet kakav poznajemo, poznajemo samo zato što on živi u našem mozgu. E sada ako je sve oko nas proizvod nas samih, nismo li mi gospodari svoje stvarnosti?
Sve je u nama i ljubav koju osjećamo proizvod je nas samih. Tuga također, samopouzdanje, sreća. Sve je to u nama i pod našom kontrolom.
Što nam to govori? Govori da smo sami odgovorni za sve što nam se događa jer je to proizvod nas samih. Ujedno je i oslobađajuća spoznaja, jer govori da smo mi ključ vlastitog oslobođenja. Implicira odgovornost za vlastiti život.
No gdje sam stao. Dakle sanjao sam san i otišao sam tamo. Padala je kiša pa se nisam zadržao.
Kraj.
Četiri ruke
Gazim, gazim, korak po korak. Noge same lete. Gazim kroz prostor, vrijeme i kroz isti hodnik, pa prema vratima i izlazu, pa opet 100 kilometara daleko.
Strah me sada, sve trebam iznova složiti.
Ponekad je sto kilometara pola svijeta daleko, a ponekad je to samo jedan zagrljaj daleko. Udaljenosti su varljive. U krevetu, osoba koja spava čvrsto zagrljena pored vas može biti, pa i pola svijeta daleko.
Gorke jabuke
Jednom je postojalo jedno srce.
Kucalo je sretno u ritmu ram tam tam, tam tam tam tam tam i djevojka je ušla u njega.
Došla je olujne noći njenog života, pokisla, promrzla i tužna. Mokrih ruku željnih doma i sigurnosti.
I ušla je polako, zavukla se unutra te zaspala čvrstim snom stisnuvši se u samu sebe. Koljena do prsa, ruke stisnute u gard kao štit i obrana. Oklop za svoju meku unutrašnjost. I spavala je unutra, a srce ju zaprepašteno promatralo te obavilo svu svoju unutrašnjost oko nje štiteći je koliko je moglo i znalo.
I jutrom je kako to obično biva, došla zora, ptice, zrake sunca, a djevojka se polako budila. Širila je ruke i u polu snu gurala nogama. Rastezala se i protezala polagano napuštajući snove.
Tu noć proširila je srce do neslućenih razmjera i nakon što je otišla ostalo je prazno, veliko, te nikad više isto.
Zaboravilo je kucati sretno kucati u ritmu ram tam tam, tam tam tam tam tam jer je bilo slomljeno i tužno. Previše rastegnuto. Prazno. Vratilo se na stanje u kojem je oduvijek bilo, ali sada svjesno svoje stvarnosti. Nije znalo da je takvo već godinama i to je spoznaja koja boli.
I tako, srce se vuklo kroz dane, rašireno, slomljeno i tmurno.
I nakon par godina sletjela je mala ptica te upitala, što radiš srce? A ono odgovori, ponovno učim kako je kucati ram tam tam, tam tam tam tam tam i srce se nasmiješi.
Vidjela sam te jučer reče ptica. Nisam znala da srce ne voli poljupce i djevojke koje govore, ja se dam nagovoriti na svašta. Tisuću poljubaca, a u tvojim očima samo misao kako je kasno i treba ići spavati. A znam da si je vidio, znam da si čitao svaki pokret njenog tijela. Gdje si srce? Kako to da te nema u toj igri, upita znatiželjno mala bijela ptica.
Iskreno, ne znam. Nasmiješi se. Ja samo učim kako je opet kucati ram tam tam, tam tam tam tam tam i opet se nasmiješi. Nije mi srce, očito, bilo u tome.
Ptico, reče srce sjetno, čuvaj svoju ljubav. Dragocjena je i rijetka. Bez nje smo samo polovice bez svrhe.
Glumci
Mi smo glumci i nosimo različite maske, igramo različite uloge. Ponese nas strast, ponesu nas ideje, ali na kraju se opet vratimo na srž onoga što jesmo. I kada padnu maske, kada prestane gluma, ostaje samo blijeda sjena čovjeka naspram svog sjaja i beskraja glumačke briljantnosti.
Najzanimljivije od svega je kako upravo ta blijeda sjena sadrži više srca, više nevinosti, više skrivenih emocija od svog raskoša, svjetla i privlačnosti uloga koje nas ponesu.
Anđeo od šezdeset tona
Krv na licu. Krv i znoj na usnama. Pogledaj reče misao: iza nas ožiljci i rane ostavljeni kroz snagu volje. Pogledaj, a tek smo na prvoj trećini puta. Tiho!, umoran sam od riječi. Idemo na sljedeće brdo jer tijelo nije umorno, pa na sljedeće. Pa na sljedeće. Idemo, jer meni ne smeta krv na licu. Ne smeta mi zatezanje mišića. Ne smeta mi znoj umjesto vode. Idemo, idemo, jer umoran sam od riječi.
Brže, dalje, daleko od buke, daleko od riječi, daleko od ljeta koja prolaze.
|
